Januarske Kalende – mačkarana povorka koja se održavala na prve dane mjeseca januara, nastavila se održavati u 5.stoljeću u svom izvornom obliku bez izmjena i promjena.
Nakon što je pod utjecajem Crkve rimska svetkovina Saturnalije ukinuta, a Luperkalije pretvorena u Svijećnicu, Crkva je pokušala ukinuti i Januarske Kalende tvrdeći da je to također svetkovina rimskih bogova. Ipak, kršćani su masovno sudjelovali u Januarskim Kalendama te je na koncu Crkva prihvatila tu svetkovinu kao dio svoje tradicije, i kao događaj koji uveseljava ljude te je sam po sebi dobar i pozitivan. Štoviše, Januarske Kalende u 5.stoljeću doživljavaju novi procvat, zabave su sve masovnije, povorke su svake godine sve veće, a kao u „dobra stara rimska vremena“ zabavi je prisustvovao i sam rimski car.
I dok se narod u Rimu zabavlja i luduje, na sjeveru Rimskog Carstva počinju provale barbarskih naroda: Huna, Germana, Gota, Vandala, Gala itd. Politička situacija u Rimu nije dobra, budući da zapadni rimski car Honorije sa prijestolnicom u Rimu i istočni rimski car, njegov brat Arkadije sa prijestolnicom u Konstantinopolu, nisu u dobrim odnosima. Veze između Rima i Konstantinopola sve više pucaju, te Zapadno Rimsko Carstvo i Istočno Rimsko Carstvo postaju dvije odvojene države.
Barbarski narodi uspijevaju u nekoliko navrata doći i do samog Rima. Godine 410., Vizigoti na čelu sa Alarikom zauzimaju Rim i pustoše ga tri dana, ali pošteđuju crkve budući da je Alarik bio preobraćenik na kršćanstvo. Vizigoti nakon toga potpisuju savezništvo sa Rimom, pa se zajedno sa Rimljanima bore protiv drugih barbarskih naroda. Godine 455., Vandali na čelu sa Genezerikom zauzimaju Rim i pustoše ga i pljačkaju 14 dana, a po događajima koji su se događali tih 14 dana nastao je pojam vandalizam. Ipak, Vandali se nakon toga povlače iz Rima prema jugu u Kartagu, budući da je Genezerik još prije upadanja u Rim osvojio sve rimske pokrajine na Sredozemnom moru, i proglasio neovisnu Vandalsku državu. Konačno, godine 476., Germani na čelu sa Odoakarom zauzimaju Rim, a Odoakar zbacuje s prijestolja Rimskog cara Romula Augustula i proglašava sebe kraljem Rima. Taj događaj označio je konačan pad Zapadnog Rimskog Carstva. Od te godine, u zapadnoj Europi ne postoji više Rimsko Carstvo već mnoštvo novih država.
Iako su se promjenili vladari zapadne Europe, stanovništvo je uglavnom ostalo isto, pa tako i njihovi običaji.
I nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva, u Rimu se i dalje održavaju Januarske Kalende početkom januara i Februarske Kalende početkom februara. A crkveni poglavari sada imaju novi cilj, nakon što su pokrstili Rimljane, sada žele pokrstiti i barbarske narode.
U 6.stoljeću Januarske Kalende i Februarske Kalende doživljavaju novi procvat. Ovi običaji sviđaju se novim vladarima nekadašnjeg Rimskog Carstva, i oni ih šire po svim mjestima svoje države. Tako ove dvije manifestacije izlaze izvan granica Rima i počinju se održavati u mnogim mjestima diljem zapadne Europe. I dok su Februarske Kalende ili Svijećnica, otprilike svugdje izgledale isto, jer se radilo o povorci ljudi sa upaljenim svijećama, Januarske Kalende ili mačkarana povorka su se razlikovale od mjesta do mjesta. U nekim mjestima je to izgledalo raskošnije, u drugim mjestima skromnije, a posebno su se u to vrijeme isticale Januarske Kalende u Ravenni u Kraljevstvu Ostrogota, i u Cadizu u Kraljevstvu Vizigota.
Osim Januarskih Kalendi, u 6.stoljeću se još uvijek održava i druga mačkarana manifestacija na prostoru Europe – Samhain. Iako su Kelti u Hiberniji i Caledoniji također pokršteni kroz razdoblje petog stoljeća, ponajviše zahvaljujući svetom Patriku, oni su i dalje nastavili održavati svoj stari religijski običaj. Kršćanstvo su prihvatili, ali strah od mrtvih duša nisu savladali. Tako su Kelti u 6.stoljeću još uvijek na večer prije Nove Godine, stavljali na glavu strašne maske i plašili mrtve duše. Ipak, pokrštavanjem Kelta dogodila se jedna bitna promjena u Samhainu. Prihvaćanjem kršćanstva, Kelti su prihvatili i kršanski kalendar te odustali od svog Keltskog kalendara. Tako je po novom kalendaru za Kelte, večer punog mjeseca padala na zadnji dan desetog mjeseca Octobera, i nije više bila na večer prije Nove Godine.
Početkom 7.stoljeća, papa Bonifacije IV. uveo je blagdan Svih Svetih na prvi dan mjeseca Novembera, kako bi kršćani mogli taj dan slaviti sve svoje mrtve, posebno one koji su živjeli sveto. Datum prvi Novembera je izabran upravo iz razloga kako bi proslava Svih Svetih bila dan poslije Samhaina, i kako bi se utjecalo na Kelte da napuste Samhain i počnu slaviti Svisvete. Ipak, Kelti nisu tako lako odustali od Samhaina, i on se u 7.stoljeću nastavio održavati.
Običaji vezani za mačkaranje nastavljaju se u 7.stoljeću otprilike u istom obliku kako su se održavali u stoljeću ranije, ali političke prilike u Europi se mijenjaju i znatno će utjecati na karnevalske običaje. U zapadnoj Europi, barbarski narodi prihvaćaju kršćanstvo, a njihove države stalno mijenjaju granice. U istočnoj Europi, Istočno Rimsko Carstvo još uvijek egzistira ali se sada zove Bizantsko Carstvo.
Na svojim sjevernim granicama, Bizantsko Carstvo trpi strašne gubitke od Huna i Avara, stoga car Heraklije poziva u pomoć ratnički narod Hrvate da se obračunaju sa Hunima i Avarima. Hrvati koji žive u području Karpata i uz tok rijeke Visle, dolaze na sjeverne granice Bizantskog Carstva u pokrajinu Ilirik, i potiskuju Hune i Avare prema istoku. Car Heraklije im u znak zahvalnosti dopušta da se nasele u Ilirskoj pokrajini i Hrvati od sedmog stoljeća masovno napuštaju područje Karpata i naseljavaju se u Bizantsku pokrajinu Ilirik. Pokrajina Ilirik proteže se od Jadranskog mora na zapadu do rijeke Drine na istoku. Na području kojeg naseljavaju Hrvati, mačkarski su običaji još uvijek nepoznati.