In memoriam Tonica Radić i Branko Đurica
Podigli smo čaše svi okupljeni na prijemu kod ljubuškog gradonačelnika, i rekli: „Neka ova čaša bude za Darka Cafutu, našeg slovenskog prijatelja, koji nas je prošle godine napustio upravo u vrijeme karnevala.“ Ispili smo čašu do dna, i izišli na gradske ulice veseliti se, i smijati se i pjevati, jer zašto bi tugovali… nitko u karnevalu to ne voli čak i kada je smrt u pitanju. A onda su počele dolaziti vijesti… napustila nas je Tonica Radić, pa napustio nas je i Branko Đurica… Bože moj posmislio sam, ovi ljudi kao da namjerno iznenada odlaze baš u vrijeme karnevala, jer ne žele da se za njima tuguje, jer znaju da smo tada svi veseli i nasmijani. Ipak, miješao se blagi osjećaj tuge sa karnevalskom radošću, začinjen velikom dozom iznenađenja i nevjerice.
Tonicu sam poznavao kratko ali kao da smo se poznavali cijeli život. Ne znam da li se to kaže „kliknuli smo“, no klik jednog velikog prijateljstva se dogodio. Okretao sam se na njezin smijeh (svi su doduše), a ona na moje doskočice i upadice (valjda šaljive). Još uvijek nisam shvatio da li je bila iz Rijeke, ili Novog Vinodolskog, ili Bribira, jer mi je sva ta tri mjesta spominjala a ja sam sve pobrkao, no to ionako nije važno… važno je da je povela pjesmu „Moja Hercegovina“ kada smo bili na Dies Natalisu u Sloveniji, a onda su se naravno svi okrenuli prema meni u stilu „Pa nećemo ovo pjevati bez tebe!“ I onda dođe vijest da nema više Tonice, i ti naravno pomisliš da se šali, da je smislila neku najnoviju karnevalsku smicalicu, i da će se uskoro pojaviti odnekle, jer nije moguće da je nema.
Legendarni Kotoranin Branko Đurica zvani Banjo, bio je više od legende FECC-a. Najstariji član europskog karnevalskog udruženja, i u poznim godinama još uvijek aktivan i živahan, iznenadio je također svojim odlaskom bez obzira na godine. Kako i nebi, kad je do zadnjeg trenutka života bio aktivan i u karnevalu, i u poslu s obiteljskim restoranom. S obzirom da ovo čitaju i naši pratitelji, koji nisu dio FECC-a i ne poznaju Banju, treba naglasiti da se radi o najboljem restoranu na crnogorskoj obali, Stari Mlini, i ne, ovo nije reklama već činjenica. Dugogodišnje poznanstvo s Banjom obogatilo je moj život, bez obzira na to što su razgovori s njim uvijek bili jednostavni. Al’ smislio i Banjo smicalicu i nestao baš u vrijeme karnevala.
Sada više ne vjerujem da će Tonica i Banjo odnekud se pojaviti i ponovo doći, ali sam siguran da će zauvijek živjeti u srcima ljudi koji su ih poznavali. Živjeti će u mnogim karnevalskim djelima, riječima i mislima. I kada nam dođu u misli, doći će nenadano i neočekivano, a donijet će nam radost i veselje.
Tonica i Banjo, počivali u miru!
Jakov Begić
Meštar Ljubuškog Karnevala
